Nakon završetka pandemije može se očekivati porast psihičkih poteškoća

Proteklih je mjeseci stavljen naglasak na očuvanje fizičkoga zdravlja. Radi smanjenja širenja zaraze propisivane su mjere samoizolacije, društvene distancije, ograničila se sloboda kretanja i okupljanja, a mnogi su ostali bez radnoga mjesta ili strahuju za njegov gubitak. O psihološkim posljedicama krize prouzročene koronavirusom hrvatske sveučilišne novine Universitas u srpanjskom broju (str. 12–13) donose subesjedu s doc. dr. sc. Lovorkom Brajković, kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom, koja uz bogat nastavni, znanstveni i stručni rad obnaša i dužnost prodekanice za karijerni razvoj i cjeloživotnu naobrazbu na Fakultetu hrvatskih studija studija Sveučilišta u Zagrebu na kojem je i voditeljica Savjetovališta za studente. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Razgovarala: Tatjana Klarić Beneta

                                                                                Vrijeme za sebe

Onoga trenutka kad negativna emocionalna stanja počnu narušavati psihološku dobrobit i kada otežaju psihološko, socijalno i duhovno funkcioniranje, tada je vrijeme da osoba potraži pomoć stručnjaka, ističe prof. Brajković i poručuje:

Važno je svakodnevno pronaći vrijeme za sebe – okružiti se s ljudima s kojima možemo rasti i razvijati se, s ljudima koji podižu psihološku dobrobit, birati na koga i na što trošimo svoje vrijeme, razvijati fleksibilnost i prihvaćati emocije koje osjećamo, uključujući i one negativne jer su dio života. Bitno je spoznati vlastite osjećaje, sposobnosti, preferencije te djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima.

U proteklom smo se razdoblju svi suočili s novim situacijama koje su kod nas izazvale uglavnom negativne emocije na koje nismo navikli. Često smo se pitali jesu li te emocije normalne. Postoje li uobičajene emocije u izvanrednim situacijama i kako si možemo pomoći u suočavanju s njima, a kada je ipak potrebno tražiti pomoć stručnjaka?

Naš svakodnevni život ima određeni ritam, ravnotežu, koji je obilježen stresom – pozitivnim i negativnim. I ljudi većinom funkcioniraju u rasponu poznatoga ekvilibrija, odnosno ravnoteže. S druge strane, kada osoba svjedoči događajima koji nisu dio onoga što smatramo normalnim, uobičajenim i u određenoj mjeri očekivanim, tada možemo govoriti da se osoba nalazi u situaciji i stanju krize. Ono što je do sada bio normalno i uobičajeno, najednom postaje nedopušteno i neodgovorno. Rukovanje i srdačan pozdrav više nisu u rasponu odgovornoga ponašanja, držanje socijalne udaljenosti koja nije uobičajena u normalnim okolnostima postaje poželjna, a obnašanje svakodnevnih aktivnosti na stari, dobro poznati način je onemogućeno.

Svaka izvanredna situacija, a osobito ona koja je i potencijalno životno ugrožavajuća i o kojoj nema dovoljno informacija zasigurno dovodi do stanja povećane zabrinutosti i straha koji može postati iznimno intenzivan i na taj način u određenoj mjeri otežati adekvatno funkcioniranje. Anksioznost je također jedna od reakcija, prisutna je kod velikoga broja ljudi i manifestira se kao osjećaj napetosti, zabrinutosti, poteškoća sa spavanjem, panike, čestih ruminacija, osjećaja kao da je osoba na rubu, emocionalne inkontinentnosti te niza tjelesnih manifestacija poput lupanja srca, ubrzanoga disanja, stezanja u prsima i slično. Potrebno je istaknuti da je strah normalna reakcija na pandemiju i kao takav sastavni je i nužni dio života jer nas održava na životu i drži nas „na sigurnom“. Pojedini se ljudi mogu osjećati tužno radi nastaloga gubitka – gubitak socijalnih kontakata, gubitak uobičajenih aktivnosti i svakodnevnih rituala koji obilježavaju život; neki ljudi mogu osjećati ljutnju jer je pandemija učinila složenim sve ono što je do tada bilo jednostavno poput nesmetanoga odlaska u kupovinu i brigu oko zadovoljenja primarnih čovjekovih potreba. Osjećaj beznađa i depresije nisu rijetki osobito kod izvanrednih stanja koja duže traju.

                                                                                  Životne promjene

Kako će tko reagirati i nositi se s ovom izvanrednom situacijom ovisi o tome koliko im je narušeno njihovo uobičajeno i svakodnevno funkcioniranje te koliko se dobro inače nose sa životnim promjenama. Nekim je ljudima ova izvanredna situacija prilika u kojoj pronalaze smisao, osjećaju zahvalnost na onome što imaju, usmjereni su na svakodnevne sitnice pronalazeći načine da u određenoj mjeri zadrže svoje uobičajene navike. Onoga trenutka kad negativna emocionalna stanja počnu narušavati psihološku dobrobit i kada otežaju psihološko, socijalno i duhovno funkcioniranje, tada je vrijeme da osoba potraži pomoć stručnjaka. Jer nepriznavanje postojanja poteškoća, izbjegavanje i potiskivanje negativnih emocija „dobar“ su put za razvoj psihičkih tegoba. Stoga je iznimno važno osluškivati sebe, pratiti promjene u funkcioniranju i reagirati na one koje nisu prihvatljive. U ovoj situaciji pandemije, kada se život značajno promijenio, iako su popustile prvotne stroge mjere, važno je u što više zadržati stil života koji je osoba imala prije pandemije, naravno u okvirima mogućega. Ljudi koji su fleksibilniji u svom ponašanju s većom će lakoćom pronaći načine kako staro funkcioniranje prilagoditi novim okolnostima. Oni koji su manje fleksibilni, imat će većih poteškoća u nošenju s promjenama.

Ljudi su po naravi društvena bića, no zbog raznih smo ograničenja ostali zakinuti za osnovnu ljudsku potrebu. Na koji način otuđenost i nedostatak društvenoga kontakta može utjecati na pojedinca?

Karantena ili fizička izolacija, koja se stoljećima koristila kako bi se zaustavilo širenje infekcije, dovela je do globalnoga otuđenja – zatvaranje granica, nemogućnost nesmetana kretanja i putovanja, ograničavanje okupljanja ljudi, ograničavanje socijalnih kontakata, otkazivanje planiranih društvenih i javnih događaja, samoizolacija. I upravo su ta ograničenja dotaknula svakoga pojedinca, obitelj, užu i širu društvenu zajednicu, utječući na izravne i neizravne načine na svakodnevnu kvalitetu života i psihološku dobrobit. Drastično mijenjanje svakodnevnih životnih navika, svih onih oblika ponašanja koji su bili uobičajeni, normalni i jednostavni, u ovoj situaciji postaju znatno složeni, mijenjajući percepciju svakoga pojedinca, a dosad „normalan“ način življenja, u ovoj situaciji predstavlja neprihvatljivo ponašanje.

Karantena ili socijalna izolacija većini je ljudi nepoznato i neugodno iskustvo, jer ono uključuje odvajanje od uobičajenih socijalnih kontakata, od obitelji i prijatelja te odmak od uobičajenih svakodnevnih aktivnosti i rutina. Ono što se još do jučer poticalo, danas je nepoželjno, a svaki oblik kršenja trenutačnih mjera smatra se društveno neprihvatljivim i nepoželjnim ponašanjem. Brojna istraživanja su pokazala da socijalna izolacija, manjak socijalne podrške i socijalno otuđenje uzrokuje psihosocijalne probleme, a osobito kod ranjive populacije. Iako socijalna izolacija negativno utječe na psihološku dobrobit kod većine ljudi, u najvećem su riziku djeca i adolescenti, stariji ljudi, osobe niskoga socioekonomskoga položaja, ljudi oboljeli od kroničnih bolesti i ljudi s određenim psihičkim poteškoćama i poremećajima.

Promjene u uobičajenom načinu života pridonose razvoju tjeskobe i osjećaja nesigurnosti, neizvjesnost radi bolesti koja još uvijek nije u potpunosti istražena povećava razinu straha koji može dovesti do niza negativnih emocionalnih stanja – i upravo u tim situacijama u kojima je neizvjesnost visoko prisutna u svakodnevnom životu, socijalna podrška i potpora, druženje i druge socijalne aktivnosti uvelike pomažu u otklanjanju nastaloga disbalansa. Stoga, ograničavanje socijalne potpore i izolacijske strategije mogu ugroziti osjećaj povezanosti pojedinca i značajno nepovoljno utjecati na mentalno zdravlje. S jedne strane takve aktivnosti pomažu redukciji širenja bolesti i zaštiti tjelesnoga zdravlja, a s druge strane narušavaju psihološku dobrobit. A narušena psihološka dobrobit i negativne emocije koje kad traju duže vremena mogu dovesti do razvoja niza psihosomatskih bolesti i time posredno narušiti tjelesno zdravlje. Socijalna izolacija može biti generator za brojne psihičke poteškoće poput akutnoga stresnoga poremećaja, poremećaja prilagodbe, razdražljivosti, nesanice, poremećaja raspoloženja poput depresije, intenzivnoga straha i panike, tjeskobe, naglašene frustracije, sniženoga praga snošljivosti na frustraciju, dosade, osjećaja usamljenosti i brojnih drugih. Nadalje, što je osoba duže vremena u socijalnoj izolaciji, to je veća vjerojatnost pojave nekih mentalnih poteškoća. Istraživanja su ukazala da se u situacijama prolongirane socijalne izolacije i karantene mogu pojaviti tegobe iz kruga posttraumatskoga stresnoga poremećaja poput simptoma izbjegavanja i pojačane pobuđenosti. Stoga, karantenske režime opravdano možemo smatrati traumatskim događajem. U razdoblju socijalne izolacije, ranjive skupine poput starijih osoba koje žive u domovima za stare i nemoćne, starijih osoba koje žive same, osobe narušena imuniteta i s kroničnim bolestima te osobe koje već boluju od nekoga psihičkoga poremećaja pod povećanim su rizikom za razvoj brojnih psihičkih poteškoća.

                                                                                  Negativna stanja

Bitno je naglasiti da negativna emocionalna stanja i psihičke poteškoće ne prestaju sa završetkom razdoblja izolacije. Istraživanje koje je provedeno nakon velike zdravstvene krize uzrokovane SARS-om pokazalo je da su ljudi i dalje zadržavali oblike ponašanja koji nisu odgovarali objektivnoj tadašnjoj situaciji – uočeno je da su ljudi i dalje izbjegavali socijalne kontakte i velike gužve, zatvorene prostore i javna mjesta, imali su povećan strah od povratka na posao, prekomjerno su prali ruke i pridržavali se strogih preporuka koje su bile aktualne u doba epidemije. Ljudi koji su bili u karanteni radi prisutnosti bolesti izvještavali su o tegobama iz kruga posttraumatskoga stresnoga poremećaj, osjećaju izoliranosti, depresiji, tjeskobi, usamljenosti, osjećaju bespomoćnosti.

Stoga, možemo očekivati da će nakon završetka pandemije uzrokovane korona virusom, nastupiti porast psihičkih poteškoća i poremećaja.

Smatrate li da se na početku pandemije, kada smo svakodnevno pratili medijska obraćanja Stožera civilne zaštite, uz sve zabrane, odluke i preporuke, psihičkom zdravlju ljudi posvetilo premalo prostora?

Svjetska zdravstvena organizacija je 1948., a prema ideji Andrije Štampara u svojoj osnivačkoj povelji definirala zdravlje kao stanje potpunoga tjelesnoga, mentalnoga i socijalnoga blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti. Još tada se govorilo o uspostavi takozvanoga pozitivnoga zdravlja što uključuje mjere prevencije i promocije zdravih stilova života. I usprkos ukazanoj činjenici da se zdravlje sastoji i od psihičkoga blagostanja, i dalje se u značajno manjoj mjeri posvećuje pažnja duševnom zdravlju te je i broj preventivnih aktivnosti usmjerenih usvajanju mentalne pismenosti i mentalne higijene zanemariv i u potpunosti nedostatan. Činjenica jest da se radilo o sasvim novoj situaciji u kojoj smo se našli, i da se pozornost morala uvelike usmjeriti na zaštitu tjelesnoga zdravlja, no s protokom vremena, i zaoštravanjem preventivnih mjera za sprječavanje širenja virusa pažnja je bila vrlo malo usmjerena na davanje preporuka za očuvanje psihološke dobrobiti i strategija nošenja s novonastalom situacijom. Iako su osigurane linije za psihološku pomoć i podršku te su i psiholozi u medijima ukazivali na važnost očuvanja mentalnoga zdravlja dajući razne savjete kako postupati u određenim situacijama i kako se prilagoditi na situacije koje su još do jučer bile itekako prihvatljive, a danas su u potpunosti nepoželjne – ipak je premalo važnosti dano očuvanju mentalnoga zdravlja. Stoga, važno je započeti s raznim javnozdravstvenim aktivnostima koje će biti usmjerene na podizanje svijesti o važnosti mentalne higijene kako bi se prevenirale pojave raznih psihopatoloških reakcija.

Može li suočavanje s koronavirusom i posljedicama potresa kod pojedinaca rezultirati PTSP-om? Na što je potrebno obratiti pažnju kako bismo prepoznali simptome?

Pandemija koja je zahvatila cijeli svijet, a uzrokovana novim virusom o kojem se znalo ili o kojem se zna vrlo malo je zasigurno zastrašujuća situacija za većinu ljudi. Slike i svakodnevni izvještaji o oboljelima i umrlima posebice u Italiji i Španjolskoj, opterećenosti zdravstvenoga sustava, postojanje rizika nemogućnosti pružanja odgovarajuće zdravstvene zaštite radi nedostatnih resursa (bilo materijalnih bilo ljudskih) o kojima smo svjedočili u nama vrlo bliskim zemljama, stroge mjere zaštite kako bi se spriječilo širenje virusa predstavljaju u određenoj mjeri traumatske situacije i događaje. A potres koji je pogodio Zagreb i obližnje županije zasigurno predstavlja situaciju u kojoj je došlo od neposredne ugroze života osobe ili drugih ljudi koji se nalaze u njezinoj neposrednoj blizini. Upravo ta percepcija situacije koja predstavlja ugrozu života podloga je da se razviju brojna negativna emocionalna stanja i psihičke tegobe, pa i posttraumatski stresni poremećaj. No, hoće li doći do razvoja PTSP-a tek trebamo vidjeti. Reakcije poput pojačane pobuđenosti – reagiranje na zvuk ili vibraciju koja podsjeća na potres, iritabilnost, nemogućnost uspostave kvalitetnoga sna, nemogućnost usmjeravanja pažnje na druge aktivnosti već stalno „osluškivanje“ i iščekivanje novoga udara normalne su reakcije na nenormalnu situaciju. Ali ako navedene tegobe potraju duže vremena te dođe do razvoja brojnih drugih negativnih emocija tada možemo razmišljati u smjeru razvoja PTSP-a. U situaciji kada su mjere borbe protiv koronavirusa bile znatno strože, stalna napetost, naglašena briga, pojačani strah, anticipiranje mogućih poteškoća, nesanica, razdražljivost i slično su očekivane reakcije i stanja. Nakon epidemije SARS-a 2003. godine zdravstveni radnici i ljudi koji su bili u karanteni, pokazivali su simptome poslijetraumatskoga stresnoga poremećaja. A pandemija COVID-om-19 mogla bi imati sličan učinak. Traumatski događaj nije samo događaj nego naša interpretacija i ono što taj događaj predstavlja za nas odnosno osobu. Zdravstveni radnici i osoblje u zdravstvenom sustavu, osobe koje su oboljele ili su izgubile nekoga bliskoga (bilo prijatelja, bilo člana obitelji) radi bolesti su pod povećanim rizikom za razvoj dugotrajnih poteškoća; pojedinci koji od prije imaju psihičkih poteškoća kao i oni koji su imali prijašnje iskustvo traume vulnerabilniji su za razvijanje kliničke slike PTSP-a.

Postoje brojni simptomi koje ljudi mogu doživjeti nakon traumatičnoga događaja, uključujući: intruzivne misli, noćne more ili flashbackove, uznemirujuća sjećanja, razdražljivost, probleme sa spavanjem, osjećaj kao da su stalno u pozornosti iščekujući novi stresni događaj, poteškoće s koncentracijom, ruminiranje traumatskih događaja i sl. Ove reakcije su normalne i uobičajene reakcije. Većinom ove tegobe spontano prolaze s protokom vremena. Ali ako tegobe budu prisutne dulje vremena i nakon uspostave relativno normalnoga stanja i ako one ometaju svakodnevno funkcioniranje i život u cjelini, tada je vrijeme za potražiti stručnu pomoć psihologa i/ili psihijatra. Važno je opažati vlastite misli, osjećaje i ponašanja. Ako osoba cijeli dan provede u razmišljanju kako će se razboljeti ili kako će doći do novoga potresa, kako će izgubiti posao ili ako poseže prekomjerno za anksioliticima, prekomjerno konzumira alkohol kako bi smanjila napetost, ako su misaoni obrasci katastrofični ili je pogled na situaciju „crno-bijeli“, to je znak za uzbunu.

U vremenu interneta i društvenih mreža, informacije su nam dostupnije nego ikad prije. Tako se i velik broj preporuka i savjeta objavljivao upravo tim putom te smo za više informacija često upućivani na internetske adrese. No, što je s onima koji nemaju pristup internetu ili starijim osobama koje se ne služe novim tehnologijama? Što strah i nedostatak informacija može učiniti pojedincu?

Stariji ljudi su u ovoj situaciji pandemije iznimno rizična skupina i to ne samo radi značajno složenije kliničke slike u situaciji da budu zaraženi, nego i radi osobitosti i određenih specifičnosti koje nosi treća životna dob. Stariji ljudi u većoj mjeri ovise o pomoći drugih osoba poglavito članova obitelji, nemali broj boluje od određenih kroničnih bolesti i utoliko su više vezani uz zdravstveni sustav, manje su fleksibilni i teže se prilagođavaju novim situacijama i značajno manje koriste nove tehnologije nego što to rade mlađi ljudi. Sve to utječe na kvalitetu života i čini ovu populaciju vulnerabilnom za razvoj negativnih emocionalnih stanja.

Nedostatak informacija donosi osjećaj nesigurnosti i pojačanoga straha. Zbog nedostatka informacija ljudi su većinom skloni kreiranju osobnih istina i to onih koje će se uklopiti u osobna stajališta i vrijednosne sustave. No, s druge strane, pretjerano izlaganje sadržajima vezanima za koronavirus može intenzivirati strah i osjećaj nelagode. Stoga je balans i u izlaganju informacijama iznimno važan. Potrebno je istaknuti da su sve informacije vezane za prevenciju širenja virusa i sve epidemiološke mjere suzbijanja virusa bile prezentirane u svim medijima i u cjelokupnom medijskom prostoru, od televizije, radija pa do internetskih portala. No, informacije vezane za očuvanje mentalnoga zdravlja u velikoj mjeri ipak su bile prisutne u internetskom prostoru i utoliko su teže dolazile do pojedinih skupina ljudi, a najčešće onih u riziku.


                                                                                 Psihološka pomoć

Voditeljica ste Savjetovališta za studente na Fakultetu hrvatskih studija. Jeste li u proteklom razdoblju imali povećan broj upita studenata, s kojim su se problemima suočavali?

Savjetovalište Fakulteta hrvatskih studija obnovilo je svoj rad u listopadu 2017. godine s ciljem pružanja psihološke pomoći i podrške studentima, ali i zaposlenicima Fakulteta. Sve aktivnosti unutar Savjetovališta usmjerene su na osobni rast i razvoj te podizanje kvalitete života, bilo profesionalne bilo osobne. U Savjetovalištu rade psiholozi – nastavnici Odsjeka za psihologiju, ali i vanjski suradnici – psiholozi. Svi savjetnici rade volonterski, bez naknade za pružene usluge. U protekloj 2019. godini pruženo je 350 sati individualnoga savjetovanja studentima koji su osjećali potrebu da riješe određene probleme i poteškoće s kojima su se susreli. Najčešći razlozi zbog kojih studenti traže psihološku podršku jesu smanjeno samopouzdanje, obiteljski problemi, partnerski problemi, ispitna anksioznost, poteškoće snalaženja u novim situacijama, nošenje s gubitkom, pomoć u procesu žalovanja, poteškoće nošenja sa stresom, međugeneracijsko prenošenje traume i drugi. U okviru karijernoga savjetovanja studenti su najčešće tražili rješenja vezana za nesigurnost oko odabira studija, donošenje odluka vezano za promjenu studija, dileme oko izbora studija i daljnjega profesionalnoga razvoja, poteškoće u učenju, nemogućnost izbora specifičnoga smjera budućega zaposlenja, problemi s tranzicijom na diplomski studij, savjetovanje oko kasnijem poslijediplomskom obrazovanju.

U razdoblju od proglašenja pandemije (od sredine ožujka pa do danas) zamjetan je blaži porast upita studenata, a najčešće su se problemi odnosili na poteškoće u snalaženju s novim oblikom nastave i izvršavanjem studentskih obveza, nemogućnost odgovarajućea upravljanja vremenom, smanjenom motiviranošću vezano za izvršavanje studentskih obveza, obiteljski problemi, stanja napetosti, poteškoća sa spavanjem, poteškoće nošenja s manjkom socijalnih kontakata „u živo“ i drugi.

I za kraj, postoje li metode kojima si možemo pomoći i očuvati svoje psihološko zdravlje?

Osobna higijena iznimno je važna i djecu se od najranijih dana života uči da je važno voditi računa o osobnoj čistoći i urednosti te da je higijena pola zdravlja. Za većinu ljudi nezamislivo je započeti dan bez osobne higijene. No, koliko ljudi odvajaju vremena za mentalnu higijenu? Vjerojatno malo ili jako malo. Mentalna higijena je skup određenih tehnika i mjera koje preveniraju pojavu mentalnih poremećaja i unaprjeđuju mentalno zdravlje. Mentalno zdravlje kao i zdravlje općenito, nije samo odsustvo poremećaja, nego je to stanje psihičkoga mira i zadovoljstva. Stoga je važno svakodnevno naći vrijeme za sebe, kao što svakodnevno nalazimo vrijeme za druge ljude i obveze, okružiti se s ljudima s kojima možemo rasti i razvijati se, s ljudima koji podižu psihološku dobrobit, birati na koga i na što trošimo svoje vrijeme, razvijati fleksibilnost i prihvaćati emocije koje osjećamo, uključujući i one negativne jer su dio života. Potrebno je biti autentičan – spoznati vlastite osjećaje, sposobnosti, preferencije, djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima, jer ne biti autentičan znači biti „zarobljen“ – a biti zarobljen dovodi do unutarnje napetosti i anksioznosti. Biti autentičan nije uvijek jednostavno, ali je nužno za osobni rast i održavanje mentalne higijene.