U organizaciji Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije (CKHIS-a) te njegove Mikrohistorijske radionice i Jadransko-mediteranske radionice Filozofskog fakulteta u  Zagrebu, te Odsjeka za povijest i Znanstvenog zavoda Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u  Zagrebu, u knjižnici Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu održan je međunarodni znanstveno-stručni skup naslovljen " Miroslav Bertoša i njegovi inovativni doprinosi u historiografiji. Povodom izlaska knjige 'Trošenje života'".

Knjigograd
Skup, podijeljen na šest sekcija, otvoren je pozdravnim riječima kojima su se obratili idejni začetnici susreta i organizatori: prof. emeritus  zagrebačkog Sveučilišta Drago Roksandić, predstojnica Znanstvenog zavoda Fakulteta hrvatskih studija izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, pročelnik Odsjeka za povijest doc. dr. sc. Vladimir Šumanović, predsjednik Programsko-pripremnog odbora skupa red. prof. dr. sc. Hrvoje Petrić, voditelj CKHIS-a doc. dr. sc. Filip Šimetin Šegvić, glavni tajnik Fakulteta hrvatskih studija mag. iur. Krešimir Baraba te Bertošina kći, prof. dr. sc. Mislava Bertoša.

Prof. dr. sc. Slaven Bertoša izlagao je o Knjigogradu, obiteljskoj knjižnici s više od 50.000 knjiga, časopisa, novina, separata i dokumenata, smještenoj na tri etaže kuće, u ukupno 11 soba. Opisao je kako je knjižnica nastajala i tijekom godina se širila, predstavivši i neke od knjiga.
Osvrnuo se i na činjenicu da je njihov najveći dio onamo dospio kupovanjem, manje darovanjem, a najmanje nasljedstvom oca, odnosno djeda, agronoma Ivana Bertoše. Tematika Knjigograda najviše je vezana za polje povijesti, ali sadrži i književna djela, ne samo svjetskih klasika, već i autora čiji je način pisanja i raspravljanja o pojedinim pitanjima privukao Bertošin interes. Na mnogim knjigama ispisane su njegove bilješke i komentari kojima je nastojao zabilježiti svoj dojam o pročitanome.

Važno mjesto imaju i osobni dnevnici: Bertoša je bilježio kako se osjećao, o čemu je razmišljao, koje je knjige otkrio ili pročitao, evidentirao je susrete s kolegama, razmjenjivanje ideja, svoja putovanja i istraživanja, ali i smrti osoba koje je poznavao. Na koncu izlaganja istaknuta je činjenica da Knjigogradu, najvjerojatnije najvećoj privatnoj knjižnici na teritoriju Republike Hrvatske, u budućnosti valja osigurati prikladan trajni smještaj.
Nazočnima se potom obratio akademik Stjepan Ćosić pročitavši citate iz Bertošine posljednje knjige koji su ga se dojmili te naglasio činjenicu da nas kompleksna struktura njezina teksta preplavljuje različitim asocijacijama. Poslije gotovo 500 pročitanih stranica djela, Lector Ludens, kako je glasio jedan, možda najpoznatiji Bertošin alter ego, kao arhitekt Knjigograda dobro je znao da doživljaji i priče iz njegova života postaju naši jer – citirajući Rolanda Barthesa "rođenje čitatelja zahtijeva  smrt autora".

Istaknuvši autorovo kaleidoskopsko pisanje, Ćosić je spomenuo da se s Bertošom u životu susreo svega nekoliko puta, no koliko ga je upoznao, ne sumnja da bi kao autor nedvojbeno bio zadovoljan svojom smrću u zamjenu za užitak koji čitatelju pruža njegov tekst.
Prof. dr. sc. Zdenka Janeković-Römer rekla je da je Bertošina knjiga pisana intimistički, stoga je i njezin dojam o njoj takav. Čitala je profesorova djela i s njime se mnogo puta susrela u  Zagrebu i Dubrovniku. U knjizi je se najviše dojmio njegov stav o starosti i razmišljanje o životu. Stoga je zaključila da ova knjiga Bertošu jako otkriva, izravno i između redaka.

I sam autor kaže da je uvijek čuvao svoju posebnost i da ga suvremenici zapravo nisu dobro poznavali. Osvrnula se i na potrošenost života i tegobe starosti, nestanak planova i očekivanja. Bertoša je starost doživljavao kao poniženje koje uništava radost življenja, no Janeković-Römer samo se djelomice složila s takvim mišljenjem. Naglasila je da je Bertoši u pesimizmu utjeha bilo čitanje te da je druženje s knjigama za njega predstavljalo veliko zadovoljstvo jer mu je donosilo mir i sklad.

Život unutar života
Dr. sc. Samanta Paronić u svojem je izlaganju naglasila da je profesoru čitanje predstavljalo "život unutar života" te da je opisivanjem vlastitih doživljaja, životnih fragmenata i refleksija uspostavio intimniji odnos prema proživljenom iskustvu i oblikovao svojevrsni duhovni autoportret.

Knjigu "Trošenje života" svrstava u kategoriju asocijativne autobiografije gdje prevladava fragmentarno, prisjećajuće pripovijedanje. Bertoša je knjige doživljavao kao neprobojnu utvrdu vlastite individualnosti, a osobnu biblioteku kao dobro zaštićenu kolijevku duha. Navela je da je čitanje shvaćao kao jedno od temeljnih ljudskih prava, a knjige su za njega bile uzorita bića veličanstvenoga Knjigograda.
Rad u arhivu pružao mu je mnogo emocija i intelektualnih saznanja kada je u fondovima sudskih spisa pronalazio nevjerojatne priče iz svakodnevice. Iako je po struci bio povjesničar, upravo je u književnim djelima nalazio inspiraciju i poticaj za arhivska istraživanja, moglo se saznati.

Professor emeritus Drago Roksandić kazao je da je ovo Bertošino djelo bez presedana u hrvatskoj historiografiji. Usporedio je njegove knjige s djelima sličnih suvremenika i istomišljenika koji su raspravljali o tijelu i starosti. Spomenuo je da je Bertoša noge doživljavao kao jamstvo ljudskog dostojanstva te da spoznaje o zdravlju i bolesti tijela do kojih je došao nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Knjiga je iznimna po tome što je nastala u autorovoj dubokoj starosti, u posljednje dvije godine njegova života, a u svakodnevnom naporu cijeloga njegova bića, duhovnog i tjelesnog, da rekreira rukopis pod istim naslovom koji je u završnoj fazi nestao iz njegova računala početkom 2022. godine.
Nazočnima se potom obratio dr. sc. Marino Manin razmotrivši inovativnost u historiografskome istraživanju i doprinos Bertošinu sagledavanju povijesti  Istre na temelju raščlambe njegove studije "Glad i kriza mortaliteta god. 1817:  istarski mikrokozmos i evropski kontekst (Obavijest o arhivskim sondiranjima i metodama elaboracije.

Prethodne teze za buduću raspravu)" iz 1989. Manin je naveo da su knjige profesora Bertoše predstavljale dašak Zapada, a mnoge od njih stapaju različite naracije kao pokušaj pokojnog profesora da dopre do publike. On je svojim držanjem i govorom prkosio starenju, a što je više stario, približavao se mladima i preuzimao njihove ideje.

Prof. dr. sc. Nevio Šetić govorio je o Bertoši kao suvremenom hrvatskom historiografu, čovjeku iznimnih humanističkih vrlina, povjesničaru koji je izgradio visoke standarde u suvremenim historiografskim pristupima i metodama te znanstveniku koji je kontinuirano istraživao arhivsko gradivo.

Bilo je govora o Bertoši kao izvrsnom poznavatelju hrvatske historiografije, ali i suvremenih strujanja u europskoj historiografiji, posebno u Italiji i Francuskoj. Istaknuvši da je Bertoša uživao veliki ugled, osvrnuo se i na 42 godine njihova poznanstva tijekom kojih je pratio profesorov intelektualni rad i učio od njega te naveo je da će se buduće generacije još dugo nadahnjivati Bertošinim djelom.

Nikolina Šimetin Šegvić izložila je rad koji je pripremila zajedno sa suprugom doc. dr. sc. Filipom Šimetinom Šegvićem. U radu navode da Bertoša sam sebe nikad nije smatrao sljediteljem analista jer za života nije slijedio neke unaprijed uspostavljene postulate, no bio je i ostao pozorni čitatelj njihove multidisciplinarne historiografske produkcije.

Nije nikada robovao nijednome modelu, niti je slijepo slijedio ijednu školu. Ono što je, međutim, sasvim sigurno jest to da profesor Bertoša proučava, čita, prihvaća, upija i, najvažnije, kreativno promišlja razne pristupe, načine i mogućnosti struke.

Sa Sveučilišta Zokei u Tokiju potom se videovezom javio japanski povjesničar i professor emeritus Isao Koshimura. Nazočnima se obratio na hrvatskom jeziku i predstavio svoju interpretaciju Bertošine knjige "Doba nasilja, doba straha". Govorio je i o mletačkim izvorima iz 17. stoljeća, Braudelovim historiografskim promišljanjima i Hobsbawmovoj teoriji o razbojnicima. Profesor Koshimura opisao je i uvođenje Hobsbawmovih istraživanja u Japan te komparativne teorije razbojništva u svijetu.

Fučić i Bertoša
Dr. sc. Suzana Simon prisjetila se predavanja Miroslava Bertoše kada je prije 20-ak godina bila studentica Fakulteta hrvatskih studija. Ispričala je da je zapamtila kako se Bertoša, kad je htio nešto naglasiti, lagano popeo na prste. Dala je tumačenje knjige Carla Ginzburga "Sir i crvi: kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća", koje je od profesora čula na predavanjima.

Dvojica istaknutih hrvatskih intelektualaca, odnosno Branko Fučić i  Miroslav Bertoša, koji su ostavili su neizbrisiv trag u europskim humanističkim znanostima kojima su se kao stručnjaci u potpunosti posvetili te zadužili svojim samoprijegornim radom i izvrsnim rezultatima bila su predmet izlaganja izv. prof. dr. sc. Tomislava Galovića. Iako je razlika u godinama između njih dvojice bila osjetna, međusobno cijenjenje nešto je što i danas može poslužiti kao exemplum.

Naveo je da je kao mlađi, Bertoša u nekoliko navrata pisao o Fučiću i njegovu djelu, a kao kuriozitet spomenuto je kako je od brojnih povjesničara o kojima je Fučić pisao, samo Bertoši kao suvremeniku posvetio prigodni članak i to u povodu njegova 60. rođendana.

Tada ga je opisao kao strastvenog znanstvenika koji svoju znatiželju plaća neizbježnom cijenom "Sitzfleischa", upornoga istraživateljskog rada, kao veliku retortu duha koja pedantno skuplja i sistematizira arhivsku sirovinu da bi je preradio znanjem i rijetkom intuicijom u stručno-znanstveni, ali i književni produkt. "Sada kad su obojica tamo kamo nam je svima poći, možemo ih isticati kao korifeje hrvatske povijesti i kulture", zaključio je Galović.

Videovezom zatim se nazočnima obratio slovenski prof. dr. sc. Darko Darovec, također Bertošin višedesetljetni suradnik, točnije, još od 1985., kada ga je kao student upoznao dok je profesor držao predavanja u Rovinju studentima  zagrebačkog sveučilišta. Drugi su se put susreli na predstavljanju Bertošine knjige " Zlikovci i prognanici: socijalno razbojništvo u  Istri u XVI. i XVII. stoljeću" (1989.) u sklopu Zgodovinskog društva za južno Primorsko u Kopru.

Upravo je to djelo Darovec u svojem izlaganju usporedio s knjigom talijanskog filozofa i profesora Giorgia Agambena "Homo sacer. Il potere sovrano e la nuda vita" ("Suverena moć i goli život") u kojoj se ističe da je pojedinac podvrgnut suverenosti moći te je izjednačen s najpodčinjenijim skupinama u određenim povijesnim razdobljima.

Izv. prof. dr. sc. Ante Bralić govorio je na temu "Nacionalne, jezične i urbanističke promjene u Zadru 1947. – 1957.: usporedba s Bertošinom Pulom". Komparativnim pristupom iznio je sličnosti i razlike između dvaju gradova koji su doživjeli društveno-političke i demografske promjene u prvome poslijeratnom desetljeću:  Pule – viđene Bertošinim očima i zabilježene u njegovim vlastitim sjećanjima na djetinjstvo i mladost pretočenima u knjigu "Kruh, mašta i mast" – i Zadra, čiji kontekst opstojnosti opisuje na temelju sjećanja vlastite obitelji.

Navodi da je Bertoša oživio svakodnevicu, mentalitet i autentični jezik tadašnjeg stanovništva u  Puli, pri čemu je mikropovijest viđena očima njezina protagonista, a vrijednost osebujne interpretacije prepoznaje se i u poznavanju suvremene historiografske literature.

Egopovijest
Izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić također se osvrnula na poslijeratnu  Pulu kao dio Bertošine egopovijesti. Istaknula je da je u spomenutoj knjizi uspio sažeti novu teorijsku historiografsku koncepciju iznoseći s jedne strane autentične osobne doživljaje kao osebujno povijesno svjedočanstvo, dok s druge strane kao povjesničar donosi faktografske podatke o dramatičnom desetljeću, obogaćene sadržajima suvremene historiografske literature.

Naglasila je da je Bertoša u svojim memorabilijama ukazao na prolaznost i važnost individualnog sjećanja kao neizbježnog dijela povijesti, ali i na kontinuitet urbaniteta koji pokazuje kontinuitet življenja na nekom prostoru.

"O Miroslavu Bertoši i ekohistoriji" naslov je izlaganja prof. dr. sc. Hrvoja Petrića u kojemu je ukazao na inovacije u hrvatskoj historiografiji 1970-ih, kada se pojavljuje i povijest okoliša. Dotaknuo se ekopovijesnih tema kojima se Bertoša bavio u svojim radovima, poput povijesti šuma, mletačke kolonizacije, ekoloških inicijativa i javnih radova, žitarica, gladi, klimatskih promjena i krize mortaliteta 1817., iskorištavanja, trgovanja i krijumčarenja istarskoga kamena, agrarnih inovacija…

Posebno je izdvojio njegov članak "L'iniziativa ecologica di un rettore veneto dell' Istria negli anni 1623-1624" koji smatra pionirskim zbog inovacijskog ekopovijesnog pristupa, a Bertošu svrstava među preteče ekopovijesti kao institucionalizirane discipline.

Dr. sc. Marko Jelenić kazao je da je  Miroslav Bertoša bio pomni pratitelj metodoloških zbivanja unutar europske historiografije sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Tijekom boravaka u Francuskoj i Italiji upoznao se s metodološkim konceptima škole Annales i talijanske mikropovijesti koje su, uz njegovu neumornu volju za arhivskim istraživanjima i iznimni dar za pisanjem, omogućile uvođenje drugačijih interpretativnih modela i metoda u hrvatsku historiografiju.

Sveobuhvatnim pogledom usmjerenim prema materijalnom i nematerijalnom, etosu i etnosu  Istre dao je, navodi, izniman doprinos u shvaćanju kompleksne poluotočne prošlosti.

Dr. sc. Filip Novosel izlaganje je posvetio radu Miroslava Bertoše na objavljivanju arhivskih izvora s fokusom na ranonovovjekovnu povijest istočnog Jadrana. Osvrnuo se na dvije priređivačke knjige nastale na temelju njegovih istraživanja u Državnom arhivu u Veneciji: "Epistolae et communicationes rectorum histrianorum" ("Pisma i poruke  istarskih rektora") (1979.) te "Tvrđavne spise" Onofrija Del Campa (2003.), kondotjera u Dalmaciji u doba Kandijskog rata. Riječ je o neposrednim svjedočanstvima istarske povijesti koja omogućuju rekonstrukciju zbivanja početkom 17. stoljeća.

Dr. sc. Brigitta Mader iznijela je podatke o kulturnoj povijesti  Istre i Kvarnera koji se mogu crpiti iz fondova znanstvenih ustanova za zaštitu spomenika i arheologiju u razdoblju od 1850. do 1918.

Na temelju studija slučaja prikazala je isprepletenost kadrova k. k. Centralne komisije za istraživanje i zaštitu kulturnih spomenika, Prapovijesne komisije i Antropološkog društva s lokalnim strukturama. Ukazala je na relevantnost arhivskih dokumenata navedenih ustanova za razumijevanje društveno-povijesnih, gospodarskih i kulturnih prilika u Austrijskom primorju.

Prof. dr. sc. Klara Buršić-Matijašić bavila se gradinama u temeljima srednjovjekovnih gradova  Istre. Opisala je događaje na kraju antike i početkom ranog srednjeg vijeka u okviru procesa koji je u talijanskoj literaturi poznat kao incastellamento, a u Europi se razvija između 10. i 12. stoljeća.

Riječ je o kompleksnom fenomenu pretvorbe kasnoantičkoga u ranosrednjovjekovni grad, kada položaji starih prapovijesnih gradina ponovno dobivaju na važnosti. Zaključila je da se u materijalnim ostacima, ali i urbanizmu mnogih današnjih gradova širom  Istre prepoznaju tragovi radikalnih promjena.

Novi koncepti
Prof. dr. sc. Andrea Matošević iznio je najzanimljivije točke etnografskog intervjua koji je vodio s Miroslavom Bertošom 2013. o njegovu sudjelovanju na omladinskim radnim akcijama krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća.

Osvrnuo se na nešto manje poznate dijelove iz Bertošina mladenačkog života u kontekstu "trošenja dlanova" na dvjema radnim akcijama – u Mazaraču i na Rujiškoj Reci, a profesorica emerita Mirjana Matijević Sokol opisala je početke Bertošina bavljenja istarskom poviješću sve do njegove afirmacije kao neupitnog stručnjaka koji je, odskačući od uobičajenih, tradicionalnih metoda, pridonio implementaciji novih modela i koncepata u hrvatskoj historiografiji.

Upravo je utjecaj teorijsko-koncepcijskih pogleda analista ostavio dubok trag u njegovu opusu. Istaknula je njegovu predanost arhivskim izvorima u ocrtavanju svih aspekata istarskoga društva i prošlosti. Iako je strukom bio povjesničar, usmjeren na historiografske modele razumijevanja i tumačenja povijesti, čitateljskim i spisateljskim duhom bio je duboko zagledan u prozu i poeziju.

Posljednje je izlaganje doc. dr. sc. Vladimira Šumanovića u kojem je opisao svoje studentske dane koji su bili obilježeni slušanjem predavanja Miroslava Bertoše na Fakultetu hrvatskih studija. Riječ je o kolegijima o metodologiji znanstvenog rada, teoriji povijesti i mjestima memorije.

Zaključio je da su njegova predavanja bila vrlo sadržajna, živahna i poticala na raspravu, a kao jednu od značajnih knjiga izdvojio je "Promišljanje historije" Keitha Jenkinsa, ističući da je Bertoša uspio studentima usaditi svijest o raznim dimenzijama u kojima su tadašnji autori doživljavali stvarnost.

 Miroslav Bertoša jedan je od nekolicine istaknutih hrvatskih povjesničara koji su svojim radom – kako znanstveno-istraživačkim tako i pedagoškim – utjecali na brojne generacije studenata, suradnika i kolega. Skupu su nazočili i nećaci pokojnog profesora Franko Bertoša i Loreta Bertoša-Kušen, upravitelj Zavoda za povijesne i društvene znanosti i Odsjeka za povijesne znanosti HAZU u  Zagrebu dr. sc. Damir Karbić te bivši ravnatelj Hrvatskog radija dr. sc. Davor Mezulić.

Tekst i fotografija preuzeti s portala Glas Istre.