Razgovarali smo s umirovljenom profesoricom Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Nadom Zgrabljić Rotar, jednom od najistaknutijih hrvatskih znanstvenica u području komunikacijskih znanosti koja je dobila prestižnu Državnu nagradu za znanost za 2023. godinu – Nagradu za životno djelo. Ova nagrada priznanje je njezinom dugogodišnjem doprinosu razvoju znanosti, posebice u istraživanju medija, komunikacije i medijske pismenosti. U intervjuu osvrnuli smo se na njezin profesionalni put, značajne projekte i postignuća, kao i na nove medijske trendove s kojima se komunikologija suočava u suvremenom digitalnom dobu.

Prije svega čestitam Vam na velikom znanstvenom priznanju, dobivanju Godišnje nagrade za znanost za 2023. godinu – Nagradi za životno djelo. Kako se osjećate nakon što ste primili najveće priznanje koje jedan znanstvenik može primiti u RH?

Ponosna sam i sretna zbog nagrade koju sam primila i shvaćam je kao priznanje ne samo mome individualnom znanstvenom radu nego i mojim kolegama i suradnicima bez kojih neki od ostvarenih projekata ne bi bili tako vrijedni. Nagrada mi daje i priliku zahvaliti što sam tijekom studija Komparativne književnosti i Fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svojim profesorima imala uzore i veliku motivaciju za moj kasniji znanstveno-istraživački i znanstveno-nastavni rad.

Vaš rad na polju komunikologije ostavio je dubok trag u znanstvenoj zajednici. Koje biste projekte ili postignuća iz svoje karijere izdvojili?

Prije svega istaknula bih znanstveni časopis Medijska istraživanja. Časopis je dao nemjerljiv doprinos razvoju komunikacijskih znanosti u Hrvatskoj i učinio našu znanstvenu zajednicu vidljivijom u svijetu. U suradnji s uglednim medijskim stručnjacima pokrenula sam ga prije trideset godina. Od tada izlazi redovito. Objavili smo nekoliko stotina znanstvenih radova domaćih i stranih autora, organizirali ili sudjelovali u više domaćih i međunarodnih konferencija, standardizirali kvalitetu i kategorije znanstvenih članaka, potaknuli kod nas istraživanja medija i omogućili vidljivost rezultata tih istraživanja, a posebno smatram vrijednim što smo u publiciranju radova iz područja komunikologije osnažili instituciju dvostruke anonimne recenzije. Raduje me i to što sam svojim knjigama, člancima, javnim djelovanjem i znanstveno-nastavnim radom otvorila pitanje medijske pismenosti kod nas prema UNESCO-vom konceptu i programu uključivanja medijske pismenosti u suvremeno obrazovanje djece. Također, vjerujem da smijem neskromno izdvojiti moj na neki način pionirski doprinos teorijskom i empirijskom istraživanju radija - medija koji je rijetka tema ne samo u našoj nego i u svjetskoj znanosti. Knjigu Radio – mit i informacija, dijalog i demokracija objavila sam još 2007. godine (Golden Marketing i Tehnička knjiga), ali ta je knjiga sve do danas, uz neka vrijedna povijesna istraživanja radija drugih kolega, osnovna literatura studentima i doktorandima za proučavanje radija u Hrvatskoj. Spomenut ću još novija istraživanja utjecaja digitalne kulture na masovne medije i moju uredničku knjigu Digitalno doba – masovni mediji i digitalna kultura (Jesenski i Turk) gdje su zastupljeni stručnjaci i znanstvenici koji sudjeluju u promjenama medija ovom našem čudnovatom tehnološkom dobu. Još bih spomenula veliki projekt koji nisam uspjela ostvariti, a to je osnivanje Muzeja medija. Sama ne mogu, a čini se da sada nije ni politički ni društveni trenutak. To je velika šteta jer bi se mogli izgubiti mnogi vrijedni predmeti, medijski sadržaji, ličnosti i likovi novinara i voditelja, glasovi, institucije, događaji. Ostaje neiskorištena velika građa koja bi mogla služiti građanima i mladima za obrazovanje. To je ukratko, neopisivo veliki gubitak za našu kulturu.

Što vas je inspiriralo da odaberete komunikologiju kao svoje područje znanstvenog djelovanja i kako su se Vaši interesi mijenjali tijekom godina?

Komunikologiju sam odbrala prirodnim slijedom životnih okolnosti, točnije nakon studija fonetike i književnosti te nakon što sam dugo radila kao spikerica i povremeno kao urednica emisija na Hrvatskom radiju. Na Fonetici smo učili o govoru, interpretativnom čitanju, pravilnim naglascima. Predavali su nam profesor Škarić, glumac Zlatko Crnković, spikerica Jasmina Nikić… spikiranje na radiju došlo je kao nastavak nakon studija. Rad u medijima zamijenila sam proučavanjem medija. Doktoratom sam stekla uvjete da moj interes za medije oblikujem u znanstvenom diskursu.

Vaša knjiga Medijska pismenost i civilno društvo prevedena je i na engleski jezik. Kako ocjenjujete razinu medijske pismenosti u Hrvatskoj?

Medijska pismenost je uvijek nekoliko koraka iza medijske tehnologije i nekoliko koraka ispred našeg obrazovnog sustava. Moja knjiga koju spominjete objavljena je u Media Centru Sarajevo 2005. godine, a prevedena i objavljena na engleskom jeziku godinu dana kasnije uz financijsku potporu Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Danske. Može se reći da je od tada do danas u nekim stvarima postignut veliki napredak. Promijenila se svijest o važnosti i potrebi medijske pismenosti. Iako kod nas nije formalno ušla u školski program, zahvaljujući civilnim udrugama i profesionalcima iz područja komunikologije, kao i nekim institucijama, medijska pismenost nastavnika i djece prema UNESCO-vom konceptu sve je kvalitetnija. Danas međutim Europska komisija raznim inicijativama i zakonima potiče i osnaživanje medijske pismenosti odraslih jer su društvene mreže i digitalni mediji uzrok mnogih poremećaja u javnom komunikacijskom prostoru. Društvene mreže izvor su mnogih opasnih sadržaja i za odrasle, ne samo za djecu. Lažne vijesti, dezinformacije, govor mržnje, manipulativne poruke, sve to ugrožava privatni i politički život građana. Europska komisija ističe upravo važnost medijske pismenosti odraslih kao temeljni građanski i politički koncept obrazovanja.

Kao dugogodišnja profesorica na području društvenih odnosno komunikacijskih znanosti na Fakultetu hrvatskih studija, kako gledate na razvoj studija komunikologije u Hrvatskoj i prilagodbu novim digitalnim trendovima i razvoju umjetne inteligencije?

Studij komunikologije kod nas, po mome mišljenju, još je uvijek u „predznanstvenoj“ fazi ako smijem upotrijebiti ovdje pojam koji koristi Thomas Khun u svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija. Tim pojmom Khun označava one znanstvene faze kada još nije jasno definirano područje, pa može i ovo i ono! Komunikologija je ozbiljna znanstvena disciplina, ali dokle god se misli da to mogu predavati pedagozi, povjesničari, kroatolozi ili razni drugi nekomunikolozi, komunikologija se ne može razviti i neće na našim fakultetima dostići znanstvenu fazu. Neće moći razvijati ona područja kojima bi se trebala baviti, a to su kao što kažete, novi digitalni mediji, utjecaji umjetne inteligencije na medije, novinarstvo i javna komunikacija, komunikološki aspekti političkog diskursa, digitalizacija oglašivačkog diskursa i tome slično! Ako se studiji komunikologije ne okrenu tim temama, ozbiljnim istraživanjima i projektima koji će obogatiti nastavu i našu znanstvenu disciplinu, komunikologija na našim fakultetima nema nikakvog izgleda.

Kao osoba s bogatim medijskim iskustvom, kako vidite odnos između medija i društva danas u usporedbi s razdobljem kada ste bili na početku karijere?

Velike su promjene od analognih medija tada do digitalnih medija i umjetne inteligencije danas. Da je društvo pod stalnim utjecajem medija, svi oko toga slažemo. Na početku moje karijere kada sam radila na radiju i na televiziji, snimalo se i montiralo na vrpce, u režijama uz pomoć tehničara. Propušteni trenutak emitiranja vijesti, dnevnika ili neke emisije nije se mogao vratiti, propušteno je otišlo u eter i bilo propušteno. Kad to kažem studentima, oni me uopće ne razumiju! Danas su svi sadržaji uvijek tu. A to je neobično stanje. Pritisak neograničenog broja informacija djeluje razorno. Teoretičari govore o informacijskoj anksioznosti građana preopterećenih medijskim sadržajima i nepotrebnim informacijama. U vrijeme analognih medija, temeljni pojam je bila javnost u Habermasovom značenju dobro obavještenih prosuđujućih građana. Za dobro obaviještene građane potrebni su dobri novinari i urednici koji u medijima provjeravaju istinitost informacija. Danas su nekontrolirane društvene mreže i komercijalizirani digitalni mediji izvor svakojakih lažnih vijesti, dezinformacija, govora mržnje. Granica između medija i života sve više nestaje, život postaje hiperrealnost, mješavina realnosti i iluzije, istine i laži, odnos između medija i društva je konfuzan i kaotičan, a svime upravlja moćna industrija medija i ekonomski zakoni. Svi se snalazimo kako znamo i umijemo.  Nikome nije lako, starije generacije nastoje nekako uskladiti život s medijima, a nove generacije su se predale.

Što biste poručili mladim znanstvenicima i budućim generacijama komunikologa u Hrvatskoj? Koji su najvažniji savjeti za uspjeh u znanstvenoj zajednici?

Mladim komunikolozima bih poručila da su kao znanstvenici ipak sretni što žive u vremenu interneta koji je najbolji alat u znanosti! I u ovom prelaznom vremenu od analognih medija prema digitalnim medijima, vremenu Netflix televizije, DAB radija, tiskanih medija i portala, raznovrsnih društvenih mreža…Za njihova istraživanja to je veliko bogatstvo, ali moraju pratiti međunarodna istraživanja, trendove i teorijske paradigme, puno čitati i zatim svoja istraživanja dijeliti javno u međunarodnoj zajednici. Također je važno da svoj rad posvete borbi za ekologiju javne komunikacije te odlučnoj zaštiti komunikologije kao znanstvenog područja.

Obzirom na to da ste sada u mirovini kako se planirate baviti istraživačkim radom u budućnosti? Imate li ideje za nove projekte?  

Kad sam otišla u mirovinu sa Hrvatskih studija nedostajali su mi studenti pa sam još tri godine predavala na Sveučilištu Vern. Zatim sam završila i objavila knjigu Uvod u medije i medijsku pismenost (izdavač Leykam International) i tu sažela, sistematizirala i teorijski doradila predavanja različitih kolegija sa željom da to bude korisna literatura u nastavi komunikologije. Sada pokrećem novi projekt za postdiplomske studente. To je doktorska radionica Medijskih istraživanja. Djelovat ćemo kompatibilno s formalnim doktorskim radionicama različitih poslijediplomskih studija komunikacijskih i srodnih disciplina. Poznate su mi nedoumice, brige i strahove doktorskih kandidata, želim da u ovoj radionici s manje treme i više kreativnosti postavljaju pitanja o svojim doktorskim radnjama, naslovima, problemima, hipotezama, metodama i uopće metodologiji, stilu i pravilima akademskog pisanja. Utvrdit će pravila za pisanje kvalitetnih znanstvenih radova te kako i gdje ponuditi i objaviti znanstveni rad. Teme i problemi doktorskih radova početak su zaštite identiteta komunikacijske discipline.