Nikola Šubić Zrinski

           Opera Nikola Šubić Zrinski izvodila se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Autor opere je Ivan plemeniti Zajc, osnivač i organizator zagrebačkog opernog kazališta, a ideja opere  bila je prikazati junačku obranu utvrde Siget. Sultan Sulejman pred grad dovodi svoje čete koje broje sto tisuća vojnika dok grad junački brani Nikola Šubić Zrinski sa svojih dvije i pol tisuće vojnika. Za vrijeme opsade Sulejman umre, a veziri, među kojima je i Mehmed Sokolović, skrivaju njegovu smrt kako ne bih došlo do rasula turske vojske. Na pozornicu prije završnog boja dolazi Jelena, kći Nikole i žene mu Eve, koja moli svojeg ljubljenog Lovru Juranića da je ubije. Opera završava svečanim hodom Nikole Šubića Zrinskog u boj dok predvodi svoje vojnike, a supruga Eva spali grad i cijelo blago koje se u njemu nalazi. Ovu operu odabrala sam upravo jer me je zanimalo kako je Ivan plemeniti Zajc vidio ovaj trenutak hrvatske povijesti, no valja naglasiti da je opera Nikola Šubić Zrinski jedna od najizvođenijih, ali i najimpresivnijih opera na hrvatskoj kulturnoj sceni.

           Opera je podijeljena u dva čina od kojeg je drugi čin puno dinamičniji od prvoga. U prvom činu, vidno bolestan i onemogao Sulejman dolazi pred Siget sa svojom vojskom, te se na pozornici odvija prava pomutnja u raspravi kako osvojiti to jest, od strane vojnika Nikole Šubića Zrinskog, kako obraniti grad. Najimpresivniji trenutak svakako je kada Mehmed Sokolović, veliki vezir Osmanskoga carstva, dolazi pred Nikolu Šubića Zrinskog i nudi mu titulu kralja Hrvatske ako Sulejmanu preda Siget. Odgovor kojeg Nikola daje u tom trenutku je sažeta bit politike vremena o kojem ova Opera govori. „Ne dam! Ne dam! Hrvatima je kralj – ban!“, zaorilo se Hrvatskim narodnim kazalištem! Ovaj trenutak, uz sam kraj Opere, smatrala sam vrhuncem izvedbe. Pozornica se zatim brzo mijenja u intimniji prostor od gradskih zidina te na pozornicu dolazi Jelena i skori joj zaručnik Lovre. Ljubavna priča Jelene i Lovre Juranića, po meni, u ovoj operi koja ocrtava domoljublje i požrtvovnost nije potrebna, no svakako pridodaje tom elementu naglašene ljubavi za domovinom. Jelena se kune da život za nju prestaje onoga trenutka kada Lovro umre na bojištu te ga moli da ju ubije prije nego se to dogodi. On to učini ali je prije toga uzme za svoju ženu te svoju ljubav prema njoj projicira na Hrvatsku. Ovdje se jasno ocrtava ideologija devetnaestog stoljeća što naravno ne čudi s obzirom na povijesne okolnosti 1876. godine kada je opera premijerno prikazana. Glazbene sposobnosti opernih pjevača impresivne su ako razmislimo da pri pjevanju ne koriste mikrofone ni nikakva druga zvučna pomagala, a čuje ih se kako pjevaju u svakom kutku Hrvatskog narodnog kazališta. Scenografija je iznimno bogata, a brza izmjena kulisa povezuje priču koja teče u različitim prostorima, što se ne može reći za neke druge predstave koje sam pogledala. Scenografija se uglavnom ne mijenja ili su izmjene tako male, da su skoro ne zamjetne, pa predstave obično budu jednodimenzionalne što se ovdje nije dogodilo. Kostimi su iznimno bogati i prate povijesnu točnost vremena o kojem govore. Brza izmjena opernih pjevača samo pridodaje toj dinamici, te vam daje osjećaj meteža koji bi se odvijao na bojnom polju.

           Drugi čin je dinamičniji iz dva razloga: Sulejman umire te dolazi do posljednje reorganizacije turske vojske neposredno prije napada i, naravno, odvija se i posljednja bitka. Slavni povik: „U boj, u boj!!!“, zapravo je posljednja pjesma koja se čuje u Operi i u sebi skriva jedan poseban detalj. Kada je Ivan plemeniti Zajc skladao ovu skladu upotrijebio je takt koji se koristi upravo za bečki valcer što nam da naslutiti kako je pravi neprijatelj zapravo na Zapadu. Ovo ponovno ne čudi ako se uzme u obzir povijesni kontekst nastanka opere. U to vrijeme jača apsolutizam bečkoga dvora, a glas Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Austro-ugarskom carstvu sve se slabije čuje. No, ova Opera nije jedina koja je inspirirana povijesnom tematikom. Ivan plemeniti Zajc napisao je i Mislava te Bana Legeta, opere inspirirane legendama i povijesti. Sama opera Nikola Šubić Zrinski završava spektakularnim hodom vojnika u „noć“ uz stube Sigeta, predvođenih Nikolom Šubićem Zrinskim zatim Lovrom Juranićem, dok za sobom vuku dugačku bijelu zastavu na kojoj se nalazi hrvatska šahovnica koja krvari iz svojih crvenih polja. Lijepe muze u bijelom zatim dolaze i padaju na koljena oko zastave odati počast Hrvatskoj. Sa posljednjim taktom skladbe zastor pada i mene je preplavio osjećaj oduševljenja. Malo jesam bila razočarana činjenicom da posljednja bitka nije prikazana baš kao bitka, već samo kao svečani izlaz hrvatskih vojnika na bojište jer je, po meni, to i bit Opere – bitka za Siget koja je i bila inspiracija za stvaranje Opere. Zanimljiv mi je bio i sraz kultura, zapadne i istočne, te način na koji je Ivan plemeniti Zajc prikazao njihove razlike. Mislim da je najočitija upravo u trenutku kada Mehmed Sokolović nudi krunu Nikoli Šubiću Zrinskom. Prizor same smrti Sulejmana toliko je snažan glumačkom ekspresijom da mi je na trenutak bilo žao što lik Sulejmana umire. Zanimljiv mi je bio i prikaz žena – Eva i Jelena prikazane su kao snažne žene koje su spremne žrtvovati sve što imaju kako ne bih pale u ruke turske vojske. Duge pjevačke dionice Eve i Jelene stavljaju njihovu patnju i bol u prvi plan, te nisu kao likovi marginalizirane u operi što me se posebno dojmilo, iako nisam bila oduševljena ljubavnom epizodom koja se provlači kroz operu. Smatram da se opera mogla bolje oplemeniti, te da je drugačija metafora mogla biti upotrijebljena za prikaz tragične ljubavi vojnika i zemlje. Zanemarimo li moju preferenciju da iz povijesnih drama izostaje ljubavna tragedija, treba naglasiti kako je opera bila zadivljujuća, a gospoda na pozornici svojom ekspresijom oživjeli su likove koje su tumačili i vratili publiku u doba bitke za Siget.

           Operu Nikola Šubić Zrinski preporučila bi svakome, pa čak i stranoj publici. Hrvatsko narodno kazalište omogućilo je praćenje pjesama pomoću ekrana koji se nalazi iznad pozornice na kojem piše tekst na hrvatskom i na engleskome jeziku. Ova opera o junačkoj obrani Sigeta priča priču jednog povijesnog događaja iznimno važnog za našu povijest. Obranom Sigeta, Nikola Šubić Zrinski ušao je u hrvatsku povijest kao junak, te smatram kako ova opera savršeno prikazuje njegov slavni pothvat. Od svih opera koje sam do sada gledala, ova opera na mene je ostavila najveći dojam stoga sam je odlučila i prikazati u ovoj kritici – ako se ovo uopće može i smatrati kritikom jednog ovakvog umjetničkog djela. Sveukupni dojam je teško bilo opisati. Oduševljenost izvedbom, scenografijom, kostimografijom, ali i samim ambijentom dovela je do jedne neopisive sreće koju sam osjećala. Kako već dugo čekam priliku da se počastim odlaskom na operu, odabrala sam izvedbu koja je zapravo bila obljetnica 170. godina nakon prve praizvedbe. Sama opera se ne izvodi tako često te je teško doći do ulaznica stoga toplo preporučujem rezervaciju čak pet tjedana prije izvedbe. Zadnja izvedba u ovoj sezoni izvodi se u srijedu, 20. svibnja u 19,30 stoga predlažem brzu reakciju na rezervaciju. Vjerujte mi na riječi, isplati se pričekati!

Sanja Radoš