Održan znanstveni skup o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu: Potrebno je uvesti njihov spomendan!

U četvrtak 24. listopada 2019. u Knjižnici Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu održan je znanstveni skup pod nazivom: „Otvaranje imenika – ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu” – Sekcija pružanja psihološke pomoći.

Simpozij je održan kao nastavak Povijesne sekcije istoimenoga znanstvenoga skupa, koji se održao u Pridvorju u Konavlima u travnju ove godine u organizaciji Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija, Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika i Franjevačkoga samostana sv. Vlaha u Pridvorju.

Simpozijem na Hrvatskim studijima željelo se ukazati na psihološke, socijalne i duhovne patnje roditelja stradale djece u Domovinskom ratu te započeti organiziranje sustavne pomoći ovoj skupini roditelja koji već više od dvadeset godina pate u tišini. Predsjednica znanstvenoga odbora, koji je organizirao skup je Lovorka Brajković, a članovi znanstvenoga odbora Jelena Maričić i Dario Vučenović.

Skupu je nazočio izaslanik predsjednice Republike Ante Deur, predstavnica Ureda za branitelje Grada Zagreba i predstavnica Ministarstva hrvatskih branitelja.

„Jedna od najbolnijih tema Domovinskoga rata“

Okupljene je na početku pozdravio Veljko Đorđević iz Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja, koji je istaknuo kako mu je drago da se ovim simpozijem nastavlja ono što je započetu u Pridvorju.

„Govorimo o jednoj od najbolnijih tema Domovinskoga rata. Izgubiti dijete, izgubiti ptića prije nego što je proletio i poletio iz obiteljskoga gnijezda vjerojatno je najveća trauma koja može snaći čovjeka“ – istaknuo je Đorđević, poručivši kako želi da istraživanje ove tematike ne završi samo na ovom simpoziju.

Prvo izlaganje, o temi „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu“ održala je povjesničarka doc. dr. zn. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija. Ona je ukazala na brojne probleme i na nepostojanje ujednačene metodologije pri istraživanju ove teme. Tako navodi kako se podatci o ubijenoj djeci nalaze u posjedu niza različitih institucija, od kojih svaka posjeduje tek neke od potrebnih podataka te kako pozivanje na propise o zaštitu osobnih podataka može stvoriti problem prilikom dolaska do podataka o ubijenoj djeci. Budući da je riječ o vrlo važnoj problematici, koju bi trebalo dići na višu razinu interesa, Vukelić preporuča da inicijativu za istraživanje ove teme preuzmu državna tijela, možda i sama Vlada, kako bi se povjesničarima omogućilo da mogu neometano i sustavno istražiti ova pitanja. Vukelić je dio izlaganja posvetila zaključcima znanstvenika koji su sudjelovali na skupu u Pridvorju, a među njima je istaknula zahtjev da se ubijenoj i ranjenoj djeci posveti spomendan koji bi se obilježavao 1. listopada, prvoga dana mjeseca sazrijevanja i na dan početka srpsko-crnogorskih napada na Dubrovnik.

Doc dr. zn. Marijana Braš, psihijatrica iz KBC-a Zagreb, govorila je o pojavi sekundarne traumatizacije, tj. pojavi da se i osobe koje su najbliže onima koji pate od PTSP-a i same počinju pokazivati znakove toga poremećaja. Riječ je najčešće o članovima obitelji traumatizirane osobe, ali može biti riječ i osobama koje rade s traumatiziranim pacijentom poput medicinskih sestara. Tako sekundarna traumatizacija može biti prisutna i na osobama koje su u najbližem kontaktu s, primjerice, roditeljima koji su izgubili djecu u Domovinskom ratu.

Dr. zn. Branka Kandić Splavski, specijalistica obiteljske medicine i bihevioralno-kognitivna psihoterapeutkinja govorila je o traumi, gubitku i procesu žalovanja. Istaknula je kako je proces žalovanja, primjerice kod roditelja koji su izgubili djecu u Domovinskom ratu, složeno i bolno iskustvo koje se može usporediti s teškim ranjavanjem ili opeklinom u fizičkom smislu. Svako žalovanje, istaknula je predavačica, sastoji se od nekoliko faza, ali problem nastaje kada se osoba koja doživjela gubitak zadrži na jednoj fazi žalovanja i tom prilikom je toj osobi potrebno pružiti odgovarajuću pomoć.

Društvena klima koja onemogućava uspješan oporavak

Psiholog doc. dr. zn. Dario Vučenović s Hrvatskih studija posebno se osvrnuo na društvenu klimu koja onemogućava uspješan oporavak žrtvama Domovinskoga rata. U tom smislu istaknuo je zabrinjavajuću pojavu neprocesuiranja ratnih zločina, a istaknuo je i primjer Martine Štefančić, djevojčice koja je smrtno stradala u Borovu Selu tijekom Domovinskoga rata, a čiji su dvojica od četiri ubojica nakon mirne reintegracije bili zaposleni u hrvatskoj policiji. Također je upozorio na činjenicu da brojna djeca hrvatskih branitelja imaju problem prilikom zapošljavanja, iako bi po zakonu pod jednakim uvjetima trebali imati prednost pri zapošljavanju.

Ljerka Pavković, pomoćnica ravnatelja Specijalne bolnice za rehabilitaciju u Lipiku, hrvatska braniteljica i predsjednica Društva medicinskih sestara i tehničara Domovinskoga rata HUMSA, ispričala je svoje svjedočanstvo iz Domovinskoga rata. Prisjetila se kako je 19. kolovoza 1991. započeo rat u Pakracu te kako se, kao medicinska sestra, uključila u obranu zajedno sa suprugom, dok su njezina djeca bila smještena u Kutini. Istaknula je da kao posljedice ratnih trauma sva njezina djeca boluju od hipotireoze.

Logoterapeutkinja i predstojnica Odsjeka za psihologiju Hrvatskih studija doc. dr. zn. Jelena Maričić govorila je o logoterapijskom pristupu patnji nakon smrti djeteta. Istaknula je kako je Viktor Frankl, osnivač logoterapije, podijelio stvarnost na dva područja: područje sudbine na koje čovjek ne može utjecati i područje čovjekove slobode. Posebno je istaknula da se ljudi najteže oporavljaju od onih gubitaka koji su posljedice namjerno počinjenih zlodjela, kao što je slučaj s roditeljima čija su djeca ubijena u Domovinskom ratu.

Je li moguć poslijetraumatski rast kod osoba koje su izgubile djecu?

Isusovac dr. zn. o. Mijo Nikić govorio je o važnosti duhovnosti u oporavku nakon gubitka. Pater Nikić rekao je kako se gubitak djeteta ne može nadići bez Boga. Istaknuo je kako duhovnost pomaže u preventivnoj, kurativnoj i palijativnoj medicini. Izdvojio je načela duhovne terapije: živjeti u istini, oprostiti i tražiti oproštenja, razriješiti osjećaj krivnje, vjerovati – gledati iz Božje perspektive itd.

Klinička psihologinja doc. dr. zn. Lovorka Brajković s Hrvatskih studija izlagala je o temi „Od traume do posttraumatskoga rasta“ prilikom čega je postavila pitanje „Je li moguć posttraumatski rast nakon gubitka djeteta?“. Poslijetraumatski rast definira se kao rezultat pozitivnih psiholoških promjena koje su posljedice borbe s visoko izazovnim životnim situacijama. Predavačica je posebno istaknula da poslijetraumatski rast nije negacija traume, tj. oni koji uspijevaju provesti rast nakon traume nisu negirali ili odbacili svoju traumu već su naučili s njom živjeti te više cijeniti život i stvoriti nove životne prioritete. Na pitanje je li moguć takav rast kod osoba koje su izgubile dijete, predavačica je odgovorila da smatra da je moguć te je primijetila kako se treba posvetiti veća pozornost tom pitanju, umjesto usmjeravanja znanosti isključivo na negativne psihološke posljedice traume.

Izvor: narod.hr / Hrvatski studiji

Izvješće na Laudato-TV 25. listopada 2019. može se vidjeti ovdje.