Pristupačnost
Odgovor na tekst Lahorke Plejić Poje Još koja (p)o kurikulu, lektiri, hrvatskom, objavljen u Vijencu broj 654 od 28. ožujka 2019., na str. 10, i u elektroničkom izdanju:
U Vijencu broj 653 od 14. ožujka 2019. na str. 11 i u elektroničkom izdanju izv. prof. dr. zn. Lahorka Plejić Poje objavila je članak „Još koja (p)o kurikulu, lektiri, hrvatskom“, u kojem su sadržane netočnosti i obezvrjeđujuće tvrdnje o sveučilišnom studiju kroatologije.
Prof. Plejić Poje skreće pozornost s problema lektire na problem čitanja, s problema književnosti na problem materinskoga jezika (samo nije jasno je li to hrvatski ili „zajednički“ materinski jezik, kako potpisom potvrđuju neki profesori s njezina Odsjeka za kroatistiku), s problema sadržaja na problem satnice, a najvećim problemom vidi da bi u osnovnoj školi predmet Hrvatski jezik (koji se sastoji od više sastavnica: hrvatski jezik, hrvatska i svjetska književnost, izvedbene umjetnosti, jezično izražavanje i medijska kultura) uz kroatiste (magistre hrvatskoga jezika i književnosti) mogli predavati i učitelji s pojačanim hrvatskim, pa čak i kroatolozi (magistri koji u programu uz jezik i književnost imaju i niz predmeta iz hrvatske kulture, a to je problem)!
Možda se prof. Plejić Poje i obavijestila o programu studija kroatologije, ali čitatelje Vijenca nije u to primjereno uputila, pa bih htio pružiti nešto podataka da sami mogu stvoriti sud o kvalificiranosti magistara kroatologije za predmet kojemu ime pokriva bitan dio sadržaja njihova studija.
Nije točno da je „nedavno“ stupio na snagu „zakon“ po kojem hrvatski jezik u osnovnim školama, osim diplomiranih kroatista, mogu predavati „i diplomirani kroatolozi“. Niti zakon tako određuje. Niti diplomirani kroatisti i diplomirani kroatolozi to mogu bez prethodno stečene stručnosti u pedagogiji.
Člankom 105. stavkom 6. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, koji nije „nedavno“ stupio na snagu, propisane su tri skupine studijskih programa po čijem završetku student stječe pravo biti učiteljem predmetne nastave u osnovnoj školi.
Skupina „a)“ znači sveučilišne studijske programe nastavničkoga smjera (profesor…, magistar edukacije…), čiji diplomanti imaju prednost pri zapošljavanju u školama.
Skupina „b)“ znači sveučilišne studijske programe znanstvenoga smjera (diplomirani…, magistar…), čiji alumni moraju uz to imati 55 ECTS-a pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičke naobrazbe, a njih se može izabrati na natječaju, ako nema pristupnika iz skupine a).
Skupina „c)“ znači preddiplomski studij (sveučilišni prvostupnik…); te osobe moraju dodatno steći 55 ECTS-a pedagoških kompetencija i mogu biti izabrane na natječaju, ako nema pristupnika iz skupina a) i b).
No, koji konkretan akademski naziv učitelj mora imati kako bi mogao predavati koji predmet u osnovnoj školi nije propisano zakonom, nego pravilnikom. Razlika je što zakon donosi Hrvatski sabor, a pravilnik – ministar.
Ispravljena nepravda
Pravilnik o odgovarajućoj vrsti obrazovanja učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi donesen je 9. siječnja 2019., objavljen je u Narodnim novinama, br. 6/19 i stupio je na snagu 26. siječnja 2019. Njegovim člankom 5. propisano je da Hrvatski jezik u osnovnoj školi mogu predavati:
- iz skupine a): magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti, profesor hrvatskoga jezika i književnosti, profesor jugoslavenskih jezika i književnosti s temeljnim studijem iz hrvatskoga jezika, magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti, magistar kroatistike i južnoslavenskih filologija i magistar edukacije kroatologije;
- iz skupine b): magistar hrvatskoga jezika i književnosti, magistar kroatistike, magistar hrvatskoga jezika i književnosti, magistar primarnoga obrazovanja, diplomirani učitelj razredne nastave s pojačanim programom iz nastavnoga predmeta Hrvatskoga jezika i magistar kroatologije;
- iz skupine c) sveučilišni prvostupnik: edukacije hrvatskoga jezika i književnosti, hrvatskoga jezika i književnosti, kroatistike, hrvatskoga jezika i književnosti.
Tim je Pravilnikom ispravljena dvodesetljetna nepravda, utemeljena na prijašnjem cehovskom monopolu, te je svršenim studentima kroatologije, studija koji postoje od 1993., i čiji su diplomanti još od 1999. ovlašteni predavati Hrvatski jezik u srednjim školama, omogućeno da to ubuduće čine i u osnovnim školama. Ta je odredba završila u paketu s promjenama odgojno-obrazovnoga sustava koji provodi ministrica Blaženka Divjak, jer je riječ o materiji pravilnika koji nije bio mijenjan od 1996. godine. Kroatolozima je na opću korist omogućeno zapošljavanje u srednjoškolskom odgoju i obrazovanju već puna dva desetljeća, a ove je godine konačno, posve opravdano protegnuto i na osnovne škole.
Nastavni predmet, koji kroatisti i kroatolozi mogu predavati u osnovnoj i srednjoj školi, zove se Hrvatski jezik, ali ga ne čine samo hrvatski jezik „i nastava književnosti“, nego „hrvatski jezik, književnost, jezično izražavanje i medijska kultura“ (prema Nastavnom planu i programu za osnovnu školu iz 2006.), odnosno „tri međusobna povezana predmetna područja: hrvatski jezik i komunikacija, književnost i stvaralaštvo, kultura i mediji“ (prema uputniku iz 2019. čiji je naslov neusklađen s hrvatskom normom).
Prof. Plejić Poje skreće pozornost s problema lektire na „jednu znatno veću i problematičniju stvar“, što, osim kroatista, Hrvatski jezik „mogu predavati i oni koji se školuju za učitelje (hrvatski im je tek ‘pojačani predmet’), kao i diplomirani kroatolozi“. Međutim, prema UNESCO-voj Preporuci o položaju učitelja iz 1996. sve osobe koje su odgovorne za odgoj i obrazovanje učenika u školama zovu su – učitelji. Tim se časnim izrazom označava položaj i odaje priznanje važnosti njihove uloge i njihovoj sposobnosti da se nose s tom zadaćom. Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: „Odgojno-obrazovni rad u osnovnoj školi obavljaju učitelji razredne, učitelji predmetne nastave, učitelji edukatori rehabilitatori i stručni suradnici“ (čl. 100. st. 1.). Zašto se obezvrjeđuje studente učiteljskih fakulteta, kojima je „hrvatski tek pojačani predmet“, kad i kroatisti, kad se zaposle u osnovnoj školi postaju – učitelji? Profesure postoje na sveučilištu, do Bolonjskoga sustava bile su stručni naziv onima koji bi završili nastavnički smjer, ali radna mjesta i potreba u školama postoji za učiteljima, onima od kojih se uči, kojima se duguje znanje, i koji nisu samo prenositelji informacija, nego i dionici učenikova rasta.
Prof. Plejić Poje dvoji jesu li kroatologijske, tj. „kulturološke kompetencije korisne za profesora hrvatskoga“. Smatra li da su za učitelja Hrvatskoga korisne jedino one kompetencije, koje mu daje studij kroatistike na njezinu odsjeku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (FFZG)? Je li to stručno opravdano stajalište ili zahtjev za neopravdanim monopolom? Ili borba oko ideoloških pozicija koje prevladavaju na različitim institucijama?
Usporedba dvaju studija
Usporedimo dvopredmetni studij kroatistike (trogodišnji preddiplomski i dvogodišnji diplomski nastavničkoga smjera) s dvopredmetnim preddiplomskim i diplomskim studijem kroatologije, nastavnički smjer, Hrvatskih studija (HS)! To će čitateljima dati najjasniju sliku o stvarnom stanju. Pet godina studiranja kroatistike sastoji se 28 obvezatnih i 18 izbornih predmeta i diplomskoga rada, a pet godine studija kroatologije od 35 obvezatnih i 10 izbornih predmeta, završnoga i diplomskoga rada. Odnos je 46 kolegija i jedan kvalifikacijski rad na FFZG-u i 45 kolegija i dva kvalifikacijska rada na HS-u.
Od općih predmeta na studiju kroatistike studenti imaju četiri kolegija Tjelesna i zdravstvena kultura 1–4, a na studiju kroatologije četiri kolegija Tjelesna kultura i šport I–IV.
Studenti kroatistike slušaju Staroslavenski jezik, a studenti kroatologije Hrvatski glagolizam.
Od inojezičnih predmeta na kroatistici se poučavaju dva kolegija Strani jezik struke (po 2 sata tjedno) a na kroatologiji Akademski engleski (4 sata tjedno) i obvezan izbor između: Latinski jezik i Akademski njemački (po 4 sata tjedno). Može se reći da su tako studenti kroatistike u odnosu na kroatologe prikraćeni za klasični jezik i za po dva sata nastave stranih jezika, a studenti kroatologije u usporedbi s kroatistima za mogućnost izbora ruskoga, talijanskoga, francuskoga i kastilskoga („španjolskoga“) za akademske potrebe na matičnom visokom učilištu.
Metodologija znanstvenoga rada, hrvatski pravopis i pravogovor na kroatistici se studiraju na dva kolegija Jezične vježbe I–II, a na kroatologiji na tri kolegija: Uređivanje teksta, Osnove hrvatske jezične kulture i Pravogovor. Studenti kroatistike i kroatologije imaju Stilistiku, a studenti kroatologije k tomu i Kulturu govora.
Hrvatsko jezikoslovlje na oba studija čini po devet kolegija. Na studiju kroatistike: Hrvatska dijalektologija I–II, Hrvatski standardni jezik – fonologija i morfonologija, Hrvatski standardni jezik – morfologija, Hrvatski standardni jezik – sintaksa, Povijesna gramatika hrvatskoga jezika, Povijest hrvatskoga jezika i dva izborna kolegija o hrvatskom jezikoslovlju, a na studiju kroatologije: Fonologija hrvatskoga jezika, Morfologija hrvatskoga jezika, Sintaksa hrvatskoga jezika, Tvorba riječi u hrvatskom jeziku, Međujezični dodiri i ustroj hrvatskoga jezika, Postanje hrvatskoga jezika, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Hrvatska jezikoslovna normativistika i Hrvatski jezik i jezična politika. Prof. Plejić Poje pita: „Može li se programom kojemu je težište na hrvatskoj kulturi… steći dovoljno filoloških kompetencija?“ Bilo bi bolje da se moglo pročitati argumente kada, gdje, kako, čime ili po čemu studenti kroatistike stječu više jezikoslovnih kompetencija od studenata kroatologije.
Na studiju kroatistike povijest hrvatske književnosti poučava se od starije prema novijoj, a na studiju kroatologije od novije prema starijoj.
Na studiju kroatistike hrvatska književnost obrađuje se u devet kolegija: Iz povijesti hrvatske usmene književnosti, Hrvatski jezik i književnost u srednjem vijeku, Hrvatska književnost 15. i 16. stoljeća, Hrvatska književnost 17. i 18. stoljeća, Uvod u noviju hrvatsku književnost I – 19. stoljeće, Uvod u noviju hrvatsku književnost II – 20. stoljeće, Novija hrvatska književnost - čitanje tekstova i dva izborna kolegija o hrvatskoj književnosti, a na studiju kroatologije u deset kolegija: Hrvatska književnost srednjovjekovlja, Hrvatska književnost humanizma i renesanse, Hrvatski književni barok i prosvjetiteljstvo, Hrvatska književnost romantizma i realizma, Hrvatska književnost od moderne do danas, Hrvatska dječja književnost, Hrvatski književni kanon, Hrvatski književnici europskih i svjetskih referencija, Čakavska književnojezična baština i Kajkavska književnojezična baština. Može li se tvrditi da su studenti kroatistike u odnosu na kroatologe osposobljeniji predavati književnost? Osobito kad se zna da studenti kroatologije imaju i kolegije: Teorija i interpretacija književnoga teksta i Svjetska književnost, Metodika nastave Hrvatskoga jezika, Motivacija u nastavi Hrvatskoga jezika, Nastava hrvatskoga jezika u dijaspori, Praktične vježbe predmetne metodike (Hrvatski jezik) i Korelacijske vježbe i nastavna praksa?
Studenti kroatistike imaju više teorijskih predmeta: Teorija jezika, Uvod u teoriju književnosti, Teorija i poetika hrvatske usmene književnosti.
Studenti kroatologije imaju dvadesetak kulturoloških kolegija: Egzaktne znanosti u hrvatskoj kulturi, Hrvati i slavenski svijet, Hrvatska društvena i kulturna povijest do kraja XVIII. st., Hrvatska društvena i kulturna povijest od XIX. st. do danas, Hrvatska etnologija, Hrvatska gastronomija i enologija, Hrvatska glazba u kontekstu europske glazbene kulture, Hrvatska leksikografija, Hrvatska likovna umjetnost, Hrvatska scenska umjetnost, Hrvatska zaštićena prirodna i kulturna baština, Hrvatski kulturni narativ, Hrvatsko arheološko nasljeđe, Institucije hrvatskoga naroda, društva i države, Jezik i kultura Hrvata u Bosni i Hercegovini, Kultura Hrvata u dijaspori, Nasljeđa drugih kultura u hrvatskoj kulturi, Povijest hrvatskoga kazališta, Religijske sastavnice hrvatskoga identiteta, Vrjednote hrvatskoga ustavnoga poretka i Zemljopisna obilježja Hrvatske. Vjerujem da će to svakomu nepristranomu čitatelju, koji zna kritički misliti, biti dovoljno stvarnih podataka da prosudi jesu li magistri kroatologije s HS-a manje osposobljeni za nastavu predmeta Hrvatski jezik (sa svim njegovim sadržajnim sastavnicama) u osnovnim (i srednjim) školama nego magistri kroatistike s FFZG-a. Moći će stvoriti sliku i o tom imaju li kroatolozi doista slabiju filološku sastavnicu naobrazbe od kolega sa studija kroatistike!
Prof. Plejić Poje ostala je dužna odgovor čemu služe kroatocentrične kulturološke kompetencije, ako su nedovoljne za učitelja hrvatskoga jezika? I zašto misli da bi poznavanje hrvatskoga identiteta, kulture, jezika i književnosti – kakvim vlada kroatolog – pretvorilo nastavu Hrvatskoga jezika u „čitateljski klub i kulturološki kružok“?
Razgovarajmo otvoreno i poštujmo činjenice i istinu pa ne će biti razloga za nesnošljivost ni oholost! A mogu se otvoriti i prostori plodne suradnje ako se nađu ljudi dobre volje predani svojoj struci i zajedničkomu dobru! Svrha je ovoga reagiranja da čitateljima Vijenca i hrvatskoj javnosti olakša put do jasna suda o pitanju koje je samo prividno sporno. A privid često stoji na putu prema istini.
Petar Marija Radelj