O nama

Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.


Objavljeno: 10. 1. 2022. u 23:14
Lidija Bogović

Profesorica Dubravka Zima prošlu je akademsku godinu provela na slobodnoj studijskoj godini. Tim je povodom s profesoricom razgovarala Renata Simunić, studentica diplomskoga studija kroatologije.

     Poštovana profesorice Zima, iza Vas je vrlo produktivna slobodna studijska godina. Recite nam nešto o Vašim aktivnostima, radovima i znanstvenim skupovima na kojima ste sudjelovali.

Zahvaljujem na pitanju i na interesu za moj znanstveni rad. Tijekom slobodne godine najviše sam se bavila istraživanjem o povijesti gradskoga djevojaštva u 19. stoljeću, te sam o toj temi dovršila studiju koja bi trebala biti objavljena u proljeće sljedeće godine. Riječ je o kulturno-povijesnom istraživanju u kojem sam nastojala rekonstruirati svakodnevni život gradskih djevojaka – što uključuje djevojke iz građanskih klasa, ali i iz radničkih i služinskih društvenih slojeva – s obzirom na nekoliko odabranih područja (povijest djevojačkoga obrazovanja, odnos prema tijelu i tjelesnosti, odnos prema prostoru, djevojačke kulturne i društvene prakse te povijest emocija). Glavni su mi izvori za to istraživanje bili djevojački tekstovi (dnevnički, memoarski ili drugi), kao i različita arhivska građa, dnevne novine, časopisi, udžbenici, školski priručnici i drugo. Osobito mi je u tom procesu bilo zanimljivo nastojati prepoznati procese i promjene koje zahvaćaju djevojačke živote prema kraju stoljeća, a posebno mi je zadovoljstvo predstavljalo baviti se temom djevojačke prisutnosti u gradu i (kratkom) poviješću „hodanja“: izrazito je zanimljivo proučavati koliko je svakodnevica gradske djevojke u 19. stoljeću različita od života njezine današnje vršnjakinje, ali i kako se djevojački društveni položaj reflektira na njezina iskustva i mogućnosti. Posljednje je poglavlje studije, pak, posvećeno liku djevojke u fikcionalnoj prozi do kraja 19. stoljeća, kao i predodžbenim paradigmama kojima se figura djevojke oblikuje u književnim i paraknjiževnim diskursima 19. stoljeća.

Osim studije, napisala sam nekoliko članaka kojih tematska različitost, čini mi se, odražava upravo utjecaj slobodne studijske godine na istraživačku produktivnost, ali i ambicije. Naime, činjenica da mi je cijelo radno vrijeme bilo na raspolaganju za istraživanje nemalo je utjecala na odabir tema koje su zahtijevale više priprema i ponešto izlazile iz okvira mojih dosadašnjih istraživačkih interesa. Sudjelovala sam na dvjema međunarodnim konferencijama koje su se odvijale online – na međunarodnoj znanstveno-umjetničkoj konferenciji Nova promišljanja o djetetu, u organizaciji Sveučilišta u Zadru u lipnju ove godine, imala sam referat o djevojaštvu u popularnoj kulturi u drugoj polovici 20. stoljeća na primjeru stripa Ona se budi Igora Kordeja iz 1981., a u listopadu sam online sudjelovala na međunarodnom znanstvenom skupu (Nie)normalność/(Ne)normalno, u organizaciji Wydziaĺ filologii Polskiej i Klasycznej UAM u Poznanju i Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu s referatom o normiranju građanskoga djevojaštva u 19. stoljeću. Također, za katalog aktualne izložbe o hrvatskom kao nastavnom predmetu koja je upravo postavljena u Klovićevim dvorima u Zagrebu i za koju potičem studente da je pogledaju, napisala sam dva članka o pučkoškolskim i gimnazijskim čitankama u periodu od 1918. do 1945. godine. Imala sam vremena i za stručni rad, od čega mi je najdraži pogovor za knjigu pripovijedaka Nemoguća varijanta i druge priče autora Stanislava Habjana, drugoga izdanja njegove kultne zbirke priča Nemoguća varijanta objavljene 1984. Otkako sam je prvi put pročitala, ta je zbirka visoko pri vrhu popisa mojih najdražih i najuzbudljivijih čitateljskih iskustava, tako da je prilika da napišem pogovor dugo očekivanomu drugom izdanju na neki način pozitivno zaokružila moju slobodnu godinu.

     U zadnjem tjednu manifestacije Mjeseca hrvatske knjige na FHS-u održali ste predstavljanje Vaše knjige Praksa svijeta. Biografija Ivane Brlić Mažuranić. Osim što na vrlo zanimljiv način upoznajemo žensku građansku povijest na primjeru Ivane Brlić Mažuranić, ova knjiga je i prva kritička biografija o njoj. Kako ste se odlučili napisati tu knjigu i što biste naveli kao motivaciju u ustrajanju?

Knjigu sam započela pisati kako bih zadovoljila svoju istraživačku, ali i ljudsku znatiželju: željela sam utvrditi podatke o životu i djelovanju Ivane Brlić-Mažuranić jer mi se činilo da se u dostupnim izvorima i uopće u javnom diskursu mnoštvo različitih, pa i kontradiktornih informacija, prenosi nekritički i olako. Primjerice, u Jurjevskoj ulici broj 5 u Zagrebu, u kući koju je 1880. kupio Ivanin djed Ivan Mažuranić i u njoj živio do smrti, stoji spomen-ploča koja tvrdi da je u toj kući sa svojom obitelji živjela i Ivana u razdoblju od 1882. do 1892. Tragajući za izvorom toga podatka došla sam do zaključka da se on temelji na navodu iz autoričine kratke Autobiografije u kojoj ona spominje „svakidanji boravak u djedovu domu“ te „pribivanje njegovu stolu“ tijekom svojih adolescentskih godina. Sjećam se, međutim, da mi se već i kod prvoga čitanja te Autobiografije, a još i više nakon ponovljenih čitanja, činilo da takvi navodi ne znače nužno da je živjela u djedovoj kući. I zaista, istraživanje arhivske građe pokazalo je da je ta slutnja točna i da Ivanina obitelj nije živjela s djedom, nego zasebno u unajmljenom stanu u Markovoj ulici 4, današnjoj ulici Tita Brezovačkoga. Slično je i s nekim drugim podatcima na koje sam nailazila u stručnim, pa i akademskim tekstovima, koji su ponavljali, ali ne i referirali, niz navoda o njoj. No vjerojatno se ipak ne bih bila odvažila na pisanje biografije da 2014. godine Sanja Lovrenčić nije objavila djevojački dnevnik Ivane Mažuranić, pisan u Zagrebu od 1888. do 1892., u koji Ivana, uz vrlo profinjene zapise o vlastitim adolescentskim shvaćanjima i promišljanjima, upisuje i niz podataka o životu građanske adolescentice u to doba. Moj interes za povijest djetinjstva i adolescencije naposljetku me, nakon što sam Ivanin dnevnik pročitala nekoliko puta, potaknuo na pisanje biografije. I uz to, možda, i ambicija da se ploča s Jurjevske 5 premjesti na točno mjesto.  

     Opseg arhivske građe i izvora kojima ste se koristili u pisanju Prakse svijeta zaista je impresivan. S kakvim ste se izazovima u tom istraživačkom radu susretali i je li bilo teško izraditi tako detaljan povijesni pregled obitelji Mažuranić i Brlić?

Ne bih rekla da je teško: svatko tko se bavi istraživačkim radom znat će i razumjeti dinamiku istraživačkoga procesa i prilagoditi znanstvenu optiku građi i vremenu koje ima na raspolaganju. S obzirom da nisam povjesničarka, pojedine sam probleme vjerojatno rješavala na teži način, posebice s obzirom na svoju istraživačku tvrdoglavost zbog koje sam željela doznati što više podataka, što je moguće točnijih, i bila sam nezadovoljna kad u tome ne bih uspjela. Primjerice, nisam uspjela referirano utvrditi kako su se i gdje upoznali Ivanini roditelji niti kada su se i gdje vjenčali, a nisam uspjela rekonstruirati ni baš sva imena koja se u različitim kontekstima spominju – u Ivaninu dnevniku i u pismima. Građa za biografiju Ivane Brlić-Mažuranić nalazi se u nekoliko arhivskih fondova, no imala sam sreću da je cjelovita građa iz Arhiva i knjižnice obitelji Brlić dostupna na mikrofilmovima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, velik dio građe nalazi se u Fondu Ivane Brlić-Mažuranić u Arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU, a jako je zanimljiv i fond Odvjetničke pisarnice Želimira Mažuranića koji se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu. Rekla bih da mi je istraživačko zadovoljstvo u procesu proučavanja građe i postupnom razumijevanju Ivanina lika kompenziralo bilo koji problem na koji bih eventualno naišla.

     Premda Vaše upoznavanje osobe i djela Ivane Brlić Mažuranić seže u studentske dane, postoji li možda nekakva anegdota ili zanimljivost iz njezina života koja Vas je u radu na biografiji iznenadila ili oduševila?

Ivanina privatna pisma upućena članovima obitelji otkrivaju njezinu duhovitost koja je u književnim tekstovima donekle potisnuta: svježina, duhovitost, nerijetka autoironija i visoki stil njezinih osobnih pisama i zapisa bili su mi novi i bitno promijenili moju predodžbu o Ivani. Raduje me, nadalje, što sam otkrila njezin prvi objavljeni članak potpisan inicijalom – u ljetu 1900. – koji nam dosad nije bio poznat, a koji je u međuvremenu objavljen u časopisu Libri & Liberi. Najzanimljiviji mi je bio, međutim, njezin politički i javni lik, o kojem do tada nisam previše znala, a u tom kontekstu osobito je interesantna epizoda s kongresom PEN-a u Dubrovniku u svibnju 1933. Pisma koja izmjenjuje sa sinom Ivom Brlićem oko priprema za taj kongres – slavni kongres na kojem je, uz glasoviti poziv predsjednika međunarodnoga PEN-a H. G Wellsa Speak now or never! i uz jednako glasovit govor Ernsta Tollera, međunarodni PEN javno osudio nacizam – pokazuju da je Ivana bila kandidatkinja hrvatskoga PEN-a da održi pozdravni govor na francuskom jeziku. Ivo Brlić bio je među organizatorima kongresa, a Ivana je već od 1929. članicom PEN-a. Na kraju, kao što znamo, do njezina govora ipak nije došlo, no ti uzbudljivi mjeseci pripreme i, posebno, kratkotrajni tračak nade da kongres ne će biti isključivo za muškarce, bili su mi jako zanimljivi, tim više što je riječ o posljednjih pet godina Ivanina života kada mi je bilo potrebno malo dodatne motivacije za dovršavanje knjige. U tom periodu, ujedno, Ivana dva puta putuje s bratom Želimirom ili sa sinom Ivom u Ženevu na kongrese Lige naroda, a pisma koja s tih putovanja piše kćerima među najduhovitijim su njezinim tekstovima uopće.

     Možete li nam pružiti mali uvid u moguća djela i ono što kulturna i akademska zajednica može očekivati od Vas u budućnosti?

U istraživačkom kontekstu voljela bih napisati povijest gradskoga djevojaštva u Hrvatskoj do kraja 20. stoljeća te se nastaviti baviti poviješću djetinjstva i mladosti. Nadam se, recimo, da ću imati volje i snage za studiju o djevojkama i punku, odnosno o kulturnoj povijesti djevojaštva u drugoj polovici 20. stoljeća. Zaokuplja me, s druge strane, i ideja o istraživanju povijesti „hodanja“ u hrvatskom kontekstu: prije nekoliko godina, kad sam kao gostujuća profesorica predavala na Sveučilištu u Torontu, uspjela sam u njihovoj čudesnoj sveučilišnoj knjižnici (Robarts library) nabaviti i pročitati nekoliko vrlo ozbiljnih, utemeljenih i referiranih povijesti „hodanja“ kao kulturne prakse, te s time u istraživačkom smislu već pomalo i koketiram. Što se pak nastavnih ambicija tiče, bilo bi mi drago kad bih uspjela otvoriti ponešto prostora za podučavanje i proučavanje hrvatske popularne kulture.

     Poštovana profesorice, zahvaljujem Vam na ovom vrlo zanimljivom i poticajnom razgovoru.

Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2024. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS